Moja energija nema bore

Jadranka Boban Pejić redovna je kolumnistica na portalu zdravakrava.hr. Najnoviji tekst će vas inspirirati da vitalnu energiju, život i svakodnevicu, ali i bore, gledate s druge strane. Sada i ovdje, sa zahvalnošću.

Vitalna, životna energija daje moju mimiku, moja mimika stvara moje bore, a moja energija nema bore, one su samo iluzija na površini.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Moja kćerka, tinejdžerka, u čudu me gleda kad joj kažem da je u meni prisutan vrlo živi osjećaj što to znači biti u tim, osjetljivim godinama. I da mi se ne čini kao da je to bilo tako strašno davno kao što se njoj, vjerojatno čini. Čini mi se da s odmicanjem godina ne gubimo sjećanje ili iskustvo različitih životnih dobi

Kao da su sve one, koliko god bile različite, istovremeno u nama i čine onu jedinstvenu cjelinu zbog koje volim svoju dob, ovu, upravo sada. U njoj je, neraskidivo povezano, sve ono što sam tijekom godina prolazila, stoga i svaki trag unutra, ili pak izvana, volim jer je trag mojeg, jedinstvenog životnog iskustva. Pri tome mislim da i tvoje životno iskustvo isto sadrži tu posebnu jedinstvenost i neponovljivost, samo je važno na koji način to gledaš.

Volim svoje bore
Stojim pred ogledalom i gledam se onim dobro poznatim kritičkim okom. I kažem sama sebi: promjena, zar ne? Samo promjena. Volim svoje bore, jer me podsjećaju koliko i kako sam se smijala, podsjećaju me koliko puta sam bila bezrazložno zabrinuta, podsjećaju me koliko puta i kako sam izronila iz svojih tuga i kako sam se učila ljutnjom postavljati granice, ali ne ugrožavati ni druge ni sebe. Podsjećaju me na rast, radost, ljepotu življenja i zahvalnost, na posebnost koju imam i dijelim sa svima drugima. Kad bih ih izgubila, izgubila bih svoju povijest, izgubila bih tragove dragocjenosti svog života.

Izgubila bih izazove s kojima se susrećem kad se nađem pred ogledalom, izgubila bih mogućnost vidjeti ono iza, ono što je puno bitnije nego vidjeti površinu. Mogućnost da rastem i razvijam se. Moje promjene me uče kako zaista i istinski gledati i sebe i druge. One me uče kako da sve manje prostora dajem egu, a sve više prostora dostojanstvu. Uče me poniznosti i prihvaćanju.

Uče me tome da bore ustvari niti ne postoje, jer mi smo poput svjetlosti i zvuka, energetska polja. Druge ”dodirujemo” svojom energijom i zračenjem, a ne materijalnim tragovima. Vitalna, životna energija daje moju mimiku, moja mimika stvara moje bore, a moja energija nema bore, one su samo iluzija na površini.

Buđenje

Na pragu svoje pedesete osjećam da je potrebno slaviti i cijeniti svaki dan koji proživljavamo, biti svjestan i prisutan što češće to možeš.
Od jutarnjeg buđenja i prve zahvalne misli za još jedan dan, užitak protezanja u toplom krevetu, osvježavajuće kapi pod tušem kojima hvatam ritam užurbanog jutra, topli doručak (imam tu veliku sreću da mi ga suprug priprema i pažljivo složi u zdjelice, kako slučajno ne bih odoljela i izjurila van da ne pojedem ništa), pas koji mi se svako jutro obraduje kad me vidi i donosi čarape i šlape u znak dobro-jutarnjeg pozdrava, ulazim u auto, jutarnja gužva na zagrebačkim cestama omogućuje mi da slušam omiljeni cd i pjevušim uz njega.

Gornji kadrovi nisu iz nekog idiličnog i romantičnog filma, ti isti kadrovi mogu izgledati dramatično poput nekakvog trilera: budim se ujutro pod stresom misleći koliko toga moram napraviti i riješiti danas, iskačem iz kreveta i štrecne me između lopatica, vrući tuš donese privremeno olakšanje, doručak je prevruć pa uzmem gutljaj i hodajući prema vratima spotaknem se o dosadnog psa koji stalno navlači čarape i šlape i onda uletim u groznu prometnu gužvu.

Već duže vrijeme odlučujem se birati prvi doživljaj iz kadrova, a svako malo me nešto podsjeti da sam u pravu. Kad god usporim i osluškujem svoj unutrašnji glas, znam da je to to. Prije nekoliko dana šetala sam psa i obično ga odvedem u jedan parkić blizu kojeg stanuje jedan poznati umjetnik. Upravo tih dana saznala sam da je iznenadno preminuo, 71 godina…

Moram više uživati u svakom danu
U parku pomislim: to je samo 21 godina od ovog trenutka za mene, ako mi je, npr., određeno da živim 71 godinu. A može biti i kraće, kao što može biti I duže, tko to zna? Samo 21 godina, pa zadnjih dvadesetak je prošlo brzinom svjetlosti, kako li će tek ove sljedeće? Moram više uživati u svakom danu, prva je pomisao koja mi je pala na pamet, toliko lijepih stvari ima – komadić plavog neba, krošnja drveta, dragi ljudi koje volim sresti i smijati se s njima, djeca, pa opet ljudi i tako.

Ovaj svijet je posebno, prekrasno mjesto i sada sam ovdje, ne znam za ubuduće, kao što nisam sigurna niti u prije. Osjetim bogatstvo, ogromno, veliko i nasmijem se sama sebi i prvom prolazniku, bogatstvo je svijetliti u tuđim životima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s